Sveti Leopold

Zvali su ga pogrdnim imenima zbog njegovog izuzetno malog i niskog rasta. Pogrdno su se odnosili prema njemu zbog njegova govora. Bili su puni predrasuda s obzirom na njegovo slavensko podrijetlo. Htjeli su da prihvati drugo državljanstvo. Premještali su ga iz samostana u samostan, grada u grad. Međutim, on je ipak ustrajao! Bio je ono što jest! Nije se mijenjao! Nije zaboravio svoju domovinu, podrijetlo, narod. U svemu služeći ono što je vjerovao, ponašao se skromno, ponizno, pun ljubavi i empatije – on je takav bio. Pomažući svakom tko mu se obratio, stekao je velike simpatije kod ljudi, puka. Usprkos svojim tjelesnim nedostacima, ipak je bio velik; puno veći od mnogih velikana. Naposljetku – postao je svetac!

Da! To je sveti Leopold Bogdan Mandić. Njegova želja za života bila je da pohodi svoju domovinu, svoj narod. Makar i kada ne bude više na ovoj zemlji, da njegovo tijelo dođe u njegovu voljenu domovinu kojoj svim srcem pripada. Eto, ta mu se želja ispunila. Ne samo njemu, već svim Hrvatima i ostalim građanima Lijepe naše. Nama Riječanima treba biti osobita čast što je baš sv. Leopold boravio u našem gradu nepunih mjesec dana 1923. godine. Ovdje je bio ispovjednik u Crkvi Gospe Lurdske na Žabici kao franjevac kapucin. Za života je poznat kao  neumorni ispovjednik ljudskih duša, savjetnih mnogih koji su mu dolazili. Sve je slušao u tišini.

Nama koji smo ga pohodili sada u 2017. godini kao sveca iznimna je čast i privilegija što smo bili tako blizu njemu i svojom molitvom mu se obraćali. Nama koji smo bili volonteri tog svečanog čina nije bio problem satima čuvati njegovo tijelo u gužvi i usmjeravati ljude da zastanu nad tren pred njegovom poniznom veličinom. Mene je osobno dojmila činjenica da ga je 1983. svetim proglasio sv. papa Ivan Pavao II. Oba su sada sveci i oba su pohodili naš grad.

Naravno, ne smijemo zaboraviti da to nije dovoljno, već da trebamo težiti promjeni svoga srca. Od svetog Leopolda trebamo naučiti kako biti skroman, empatičan te kako praštati do zaborava. Svaki egoizam, podmetanje, laži i svaki oblik nebrige za čovjeka mogu samo kratkotrajno donijeti prividno zadovoljstvo. Put u ispravnom smjeru, koliko god to teško bilo, znači odgovarati na patnje i muke i uvijek doći do sretnog cilja. Nije to lako, ali svi mi moramo, otići s ovog svijeta, samo je pitanje imamo li dovoljno vremena ispraviti svoje pogreške.

Zato je krajnje vrijeme za čitavo čovječanstvo, uključujući političare, duhovnike te obični puk, da se preispitamo za svoja dobra, ali i ona loša djela te da preispitamo one situacije kada smo mogli biti bolji i poduzeti dobra djela, no nismo. Nitko od nas ne bi volio na smrtnoj postelji imati neriješenih stvari na duši koje smo napravili za života, zato se svi obratimo dok nam ne bude kasno.

 

Neven Polegubić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s