U povodu 140. godišnjice postojanja trsatske Čitaonice

Tridesetih godina XIX. stoljeća – “vijeka narodnosti” kako su ga suvremenici nazivali – u vrijeme kulminacije Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskoga narodnog preporoda, u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima osnivane su čitaonice. Riječ je o društvima koja su odmah utisnula trajni biljeg i postala neizbrisivim ishodištem daljnjega nacionalnog života. Nastaje i čitavi pokret, tzv. Hrvatski čitaonički pokret, koji je na području Banske Hrvatske i na ostalome hrvatskom prostoru poznat kao jedan od najsadržajnijih uporišta – u prvome redu u borbi za nacionalni opstanak Hrvata. To se odnosi na život cjelokupnoga hrvatskog naroda u XIX. iu početcima XX. stoljeća.

Čitaonice kao institucije ili društva u doba njihova nastanka, a neke i kasnije, imale su veoma značajnu ulogu. Riječ je ne samo o nizu djelatnosti iz područja kulture i prosvjete, već i onih vezanih uz politički, napose nacionalni segment djelovanja. Potonje je posebice dolazilo do izražaja na prostorima gdje nisu postojala odgovarajuća, konkretna društva ili udruženja koja bi tu ulogu odradila ili, pak, ona postojeća nisu poduzimala odgovarajuće akcije kako su to očekivale narodnosne skupine, posebice u sredinama dviju ili više narodnosnih cjelina. Stoga su čitaonice, u skladu s prilikama, imale i političku ulogu, pored one koja je bila navedena njihovim statutom; na taj su se način pojedine čitaonice našle u samome vrhu društava i institucija koje su participirale u krucijalnim političkim i društvenim zbivanjima, najčešće ih usmjeravajući u zadanome pravcu. U skladu s time, plijenile su i danas izazivaju pozornost znanstvenih i stručnih istraživača različitih područja znanosti i kulture.

Sama ideja osnutka čitaonica okupila je značajne lokalne pojedince – učitelje, svećenike, trgovce, graditelje itd., koji su stekli ugled svojim profesionalnim te društvenim djelovanjem vodeći neka od već postojećih društva ili lokalnih projekata. Na taj su način stekli i potporu tamošnjega stanovništva pri pokretanju čitaoničkoga društva, primjenjujući sada i iskustvo stečeno kroz različita već postojeća društva. Odabrano vodstvo uglavnom se uspješno nosilo s brojnim preprekama, od onih zahtjevnijih poput pronalaska adekvatnoga prostora za djelovanje i naposljetku, skupljanje sredstava i iznimno kompleksnu organizaciju podizanja zgrade čitaoničkih domova u kratkome vremenu, pa sve do onih svakodnevnih, poput uspostave suradnje sa ostalim društvima, odabir programa djelovanja i njegove realizacije, ali i jalom pojedinaca koji su pokušali obezvrijediti postignuća vodstava čitaonice. Rad amaterskih kazališnih skupina bio je jedan od najizrazitijih oblika djelovanja čitaonica. Izvođenje kratkih komedija, u kojima su sudjelovali lokalni stanovnici u ono je doba bilo veoma popularno. Upravo ta kratka scenska djela jednostavne radnje i strukture, napisana najčešće domaćim dijalektom i crno-bijelim oslikavanjem likova stvarana su za izvođenje, a ne da budu literatura. Njihova je važnost u moralnim i političkim porukama, pisane su sa svrhom da budu zabavne te da edukativno djeluju na publiku, da ju potaknu na promišljanje, da izvrgavaju ruglu različite poroke, a da afirmiraju etičnost. Na taj su način jako dobro doprinijela budenju kritičnosti prema svim negativnim društvenim pojavama, kao i stvaranju preporodne atmosfere. One su u prvome redu bile sredstvo nacionalnoga buđenja, a u sebi su sadržavale i  umjetnički te komični element. Također, koristeći se lokalnim dijalektom, služile su i njegovoj afirmaciji ne zanemarujući pri tome i standardni hrvatski jezik. Dakle, u tadašnjim čitaonicama njegovalo se općevažeće etičke vrijednosti, prvenstveno čovjekovo prirodno pravo da živi slobodno svjedočeći svoje sposobnosti, njegovoj pripadnosti i ukorijenjenosti u hrvatskome narodu, o jednakosti, pravednosti i uzajamnome uvažavanju bez kojega ne može biti mirnoga suživota.

Čitaonica na Trsatu utemeljena je relativno kasno u odnosu na druge takve institucije, 1876. godine. Možda je razlog taj što su značajniji trsatski pojedinci bili učlanjeni u obližnju Riječku čitaonicu (utemeljena je već 1849.), te stoga nisu osjetili po trebu za osnutkom takve institucije i na svome Trsatu. No, sedamdesetih godina Čitaonica nije zaživjela i bila službeno priznata. Zašto – za sada ostaje nepoznato. Desetljeće kasnije, 1887. nekolicinu viđenijih Trsaćana okupila je plemenita ideja: osnutak takve institucije, sa sjedištem na Trsatu. Sastavljanje pravila toga budućega društva povjereno je pravniku, dr. Rudi Liniću. Nakon uklanjanja sporne točke – predviđeno je bilo da članovi mogu postati samo pojedinci koji su hrvatske nacionalnosti, Čitaonica je i pravno počela postojati. Na samom početku brojila je 37 članova, a prvim predsjednikom postao je Josip Linić i štoviše, taj prvi predsjednik toliko se zauzimao za Čitaonicu da je na njezinom čelu bio (čak) do 1928. godine. Život Čitaonice u prvim se danima odvijao u zgradi u današnjoj Ulici Petra Zrinskog br. 5.; potom u iznajmljenim prostorijama u istočnom krilu školske zgrade. Unatoč neadekvatnim radnim uvjetima, živa djelatnost nije izostala. Tako Čitaonica, već od prvih dana, postaje neizostavnim čimbenikom društvenoga i kulturno-prosvjetnoga života Trsata, a  time i nacionalnoga. Kroz niz manifestacija, napose brojni predavanja, glazbene nastupe, ali i redovito pribavljanje i čitanje novinskih izdanja i ova je Čitaonica na svojim plećima iznijela golemi teret za “narodnu obrazovanost”.

NJezini su predstavnici sudjelovali, također, u nekim događanjima koji nisu bili vezani isključivo za primorsko područje, primjerice, na proslavi 300. godišnjice rođenja pjesnika Ivana Gundulića. Kako je u sklopu Čitaonice formirana i knjižnica, pokrenuta je akcija nabavljanja raznih književnih i drugih izdanja. Od 1891. godine, kada su za to stvoreni uvjeti, počelo je održavanje i prvih dramskih predstava, a 1895. godine, pod njenim je okrilijem prvi puta nastupio i trsatski pjevački zbor “Primorski Hrvat” (te je godine i osnovan).
Njezin plodan razvoj poticao je članove da podignu vlastiti Dom u kome bi se djelatnost nesmetano odvijala. Tako je 1895. god. kupljeno zemljište gdje je trebala niknuti zgrada, izabran je građevinski odbor, izrađeni su nacrti. U izgradnju je valjalo uložiti ogromna novčana sredstva koja su bila osigurana osnivanjem dioničkog društva u kojem je bilo 49 dioničara. Dio novaca osiguran je i kreditom kod Hrvatske hipotekarne banke u Sušaku. Konačno, nakon petnaest mjeseci gradnje na radost svih Trsaćana izniklo je za tadašnje pojmove zaista velebno zdanje. Svečano otvaranje upriličeno je 9. siječnja 1898. godine. U prizemlju Čitaonice osigurane su prostorije za ugostiteljski obrt, a postojeća je terasa također služila za tu svrhu.
Zapravo, velebna zgrada visoko nad kanjonom Rječine, djelovala je kao prkos – zdanje: pri dnu, na drugoj strani Rječine, tada je bila Rijeka koja je već postajala – barem izvanjski -pravim mađarskim gradom. Hrvatska čitaonica na trsatskome brdu bila je prava šaka u mađarsko-mađaronsko lice.
Vrlo brzo razvijena je izuzetno dobra suradnja s brojnim društvima iz okolice, a i šire koji su rado posjećivali Trsat, pa tako i prostorije Doma.
Uslijedile su godine Prvoga svjetskog rata, u kojima dotadašnja živost zamire. Umjesto pjesme, veselih razgovora, hodnicima Doma odjekuju koraci vojnika, a ni završetkom rata to se nije prekinulo. D’Anunzijev pohod na Rijeku negativno je djelovao i na Trsat. U zgradu stiže i talijanski neprijatelj koji će se ondje zadržati do ožujka 1923. godine kada Trsat sa Sušakom definitivno ulazi u Kraljevinu SHS (susjedna Rijeka je sljedeće godine ušla u sastav Kr. Italije).
Odlaskom posljednjeg talijanskog vojnika ponovno biva probuđen život. Zaslugom članova Čitaonice sačuvan je dio inventara koji je tada vraćen. Dom biva obnovljen i spreman za uporabu krajem prosinca 1925. godine.
Ništa manje burno nije prošla devastacija u Drugome svjetskom ratu, najprije od strane talijanskoga okupatora, potom, nakon njegove kapitulacije 1943. godine, i njemačkog okupatora. I opet su stanovnici Trsata složno prionuli temeljitoj obnovi Doma Čitaonice gotovo odmah poslije oslobođenja 1945., tako da se već početkom 1946. god. u njemu mogao normalno odvijati život. Koliko je Čitaonica značila stanovnicima Trsata svjedoči i činjenica da je velik broj sudjelovao u njezinoj temeljitoj obnovi nakon ratnih razaranja te obnovi do tada ugašene aktivnosti.
Od građevinskih djelatnosti potrebno je spomenuti da je u rujnu 1951. god. dovršena nova terasa, površinom veća od prethodne i prikladnija za ugostiteljsku djelatnost koja, pored članarine i prihoda od iznajmljivanja dvorana, osigurava sigurniju financijsku situaciju.
Nastavljeno je održavanje kontakata sa društvima iz obližnjeg Sušaka, Vežice, Drage, Kastva. Surađivalo se i sa brojnim grupama iz inozemstva.
Posebnim veseljem obilježavane su godišnjice postojanja i djelovanja Čitaonice, a napose svečana bila je ona 1977. godine. Tom prigodom dodijeljene su diplome i plakete pojedincima i institucijama koje su na bilo koji način radile za njezinu dobrobit.
Hrvatska čitaonica na Trsatu jedna je od zasigurno najznačajnijih institucija Grada Rijeke, koja je u dugome periodu svojega postojanja i plodnoga djelovanja odigrala veoma bitnu ulogu u životu niza generacija trsatskih stanovnika, ali i stanovnika čitave Rijeke, obogaćujući njihov život nizom sadržaja. Slavljenici – trsatskoj Čitaonici – takav plodan i dug život želimo i dalje.

Autor: dr. sc. Maja Polić

(Članak objavljen u časopisu Tarsatika, broj 24 – prosinac 2011)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s