Tridesetih godina XIX. stoljeća – “vijeka narodnosti” kako su ga suvremenici nazivali – u vrijeme kulminacije Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskoga narodnog preporoda, u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima osnivane su čitaonice. Riječ je o društvima koja su odmah utisnula trajni biljeg i postala neizbrisivim ishodištem daljnjega nacionalnog života. Nastaje i čitavi pokret, tzv. Hrvatski čitaonički pokret, koji je na području Banske Hrvatske i na ostalome hrvatskom prostoru poznat kao jedan od najsadržajnijih uporišta – u prvome redu u borbi za nacionalni opstanak Hrvata. To se odnosi na život cjelokupnoga hrvatskog naroda u XIX. iu početcima XX. stoljeća.
Čitaonice kao institucije ili društva u doba njihova nastanka, a neke i kasnije, imale su veoma značajnu ulogu. Riječ je ne samo o nizu djelatnosti iz područja kulture i prosvjete, već i onih vezanih uz politički, napose nacionalni segment djelovanja. Potonje je posebice dolazilo do izražaja na prostorima gdje nisu postojala odgovarajuća, konkretna društva ili udruženja koja bi tu ulogu odradila ili, pak, ona postojeća nisu poduzimala odgovarajuće akcije kako su to očekivale narodnosne skupine, posebice u sredinama dviju ili više narodnosnih cjelina. Stoga su čitaonice, u skladu s prilikama, imale i političku ulogu, pored one koja je bila navedena njihovim statutom; na taj su se način pojedine čitaonice našle u samome vrhu društava i institucija koje su participirale u krucijalnim političkim i društvenim zbivanjima, najčešće ih usmjeravajući u zadanome pravcu. U skladu s time, plijenile su i danas izazivaju pozornost znanstvenih i stručnih istraživača različitih područja znanosti i kulture.
Sama ideja osnutka čitaonica okupila je značajne lokalne pojedince – učitelje, svećenike, trgovce, graditelje itd., koji su stekli ugled svojim profesionalnim te društvenim djelovanjem vodeći neka od već postojećih društva ili lokalnih projekata. Na taj su način stekli i potporu tamošnjega stanovništva pri pokretanju čitaoničkoga društva, primjenjujući sada i iskustvo stečeno kroz različita već postojeća društva. Odabrano vodstvo uglavnom se uspješno nosilo s brojnim preprekama, od onih zahtjevnijih poput pronalaska adekvatnoga prostora za djelovanje i naposljetku, skupljanje sredstava i iznimno kompleksnu organizaciju podizanja zgrade čitaoničkih domova u kratkome vremenu, pa sve do onih svakodnevnih, poput uspostave suradnje sa ostalim društvima, odabir programa djelovanja i njegove realizacije, ali i jalom pojedinaca koji su pokušali obezvrijediti postignuća vodstava čitaonice. Rad amaterskih kazališnih skupina bio je jedan od najizrazitijih oblika djelovanja čitaonica. Izvođenje kratkih komedija, u kojima su sudjelovali lokalni stanovnici u ono je doba bilo veoma popularno. Upravo ta kratka scenska djela jednostavne radnje i strukture, napisana najčešće domaćim dijalektom i crno-bijelim oslikavanjem likova stvarana su za izvođenje, a ne da budu literatura. Njihova je važnost u moralnim i političkim porukama, pisane su sa svrhom da budu zabavne te da edukativno djeluju na publiku, da ju potaknu na promišljanje, da izvrgavaju ruglu različite poroke, a da afirmiraju etičnost. Na taj su način jako dobro doprinijela budenju kritičnosti prema svim negativnim društvenim pojavama, kao i stvaranju preporodne atmosfere. One su u prvome redu bile sredstvo nacionalnoga buđenja, a u sebi su sadržavale i umjetnički te komični element. Također, koristeći se lokalnim dijalektom, služile su i njegovoj afirmaciji ne zanemarujući pri tome i standardni hrvatski jezik. Dakle, u tadašnjim čitaonicama njegovalo se općevažeće etičke vrijednosti, prvenstveno čovjekovo prirodno pravo da živi slobodno svjedočeći svoje sposobnosti, njegovoj pripadnosti i ukorijenjenosti u hrvatskome narodu, o jednakosti, pravednosti i uzajamnome uvažavanju bez kojega ne može biti mirnoga suživota.
Čitaonica na Trsatu utemeljena je relativno kasno u odnosu na druge takve institucije, 1876. godine. Možda je razlog taj što su značajniji trsatski pojedinci bili učlanjeni u obližnju Riječku čitaonicu (utemeljena je već 1849.), te stoga nisu osjetili po trebu za osnutkom takve institucije i na svome Trsatu. No, sedamdesetih godina Čitaonica nije zaživjela i bila službeno priznata. Zašto – za sada ostaje nepoznato. Desetljeće kasnije, 1887. nekolicinu viđenijih Trsaćana okupila je plemenita ideja: osnutak takve institucije, sa sjedištem na Trsatu. Sastavljanje pravila toga budućega društva povjereno je pravniku, dr. Rudi Liniću. Nakon uklanjanja sporne točke – predviđeno je bilo da članovi mogu postati samo pojedinci koji su hrvatske nacionalnosti, Čitaonica je i pravno počela postojati. Na samom početku brojila je 37 članova, a prvim predsjednikom postao je Josip Linić i štoviše, taj prvi predsjednik toliko se zauzimao za Čitaonicu da je na njezinom čelu bio (čak) do 1928. godine. Život Čitaonice u prvim se danima odvijao u zgradi u današnjoj Ulici Petra Zrinskog br. 5.; potom u iznajmljenim prostorijama u istočnom krilu školske zgrade. Unatoč neadekvatnim radnim uvjetima, živa djelatnost nije izostala. Tako Čitaonica, već od prvih dana, postaje neizostavnim čimbenikom društvenoga i kulturno-prosvjetnoga života Trsata, a time i nacionalnoga. Kroz niz manifestacija, napose brojni predavanja, glazbene nastupe, ali i redovito pribavljanje i čitanje novinskih izdanja i ova je Čitaonica na svojim plećima iznijela golemi teret za “narodnu obrazovanost”.